Kad nas netko pita koji su najgori zagađivači okoliša često nam na pamet padnu automobilske gume. Iskreno, nije ni čudo. Tko od nas, na nekim demonstracijama, nije vidio kup zapaljenih guma i onaj gust i težak dim. Vremena se mijenjanju, pa su i proizvođači guma postali osjetljivi na te stvari…
Proivođači guma u svojim nam medijskim objavama stalno ponavljaju koliko su posvećeni zaštiti okoliša te koliko je zaštita okoliša dio njihove korporativne kulture.
I zaista, to nije bez osnove.
Jedan od prvih koraka bila je analiza ukupnog utjecaja guma na okoliš i što se može napravit po pitanju toga. Istraživanjem se došlo do zaključka da je otpor kotrljanja najveći generator efekta staklenika, jer se radi tog istog otpora mora sagoriti više benzina. Svaka litra više donosi oko 110 gr CO2 u atmosferu.
Smanjenje otpora kotrljanja od 5 % donosi uštedu goriva 4-8 %, što u životnom vijeku gume štedi 5-40 litara (po gumi). Daljnja poboljšanja (bez utjecaja na sigurnost) već su teže izvedivaali općenit je cilj proizvođača smanjenje otpora kotrljanja 2 % svake godine. Jedan od najuspješnijih takvih programa je Goodyearov kamionski Fuel Max program.
Drugi, vrlo težak korak bila je zamjena svih supstanci u gumi koje se temelje na petroleju, onim ili prirodnim, ali ako ne tako, barem neštetljivim za okoliš. Mislite da je lako ? Ni u ludilu. Kemija je vrlo kompleksna, i ovisno o dijelu gume koji proučavamo (karkasa, gazni sloj, bočnica ili pojas), u svakom je sloju otprilike 30-40 kemikalija.
Po udjelima u masi, tipična automobilska guma sadržava jednak udio prirodne gume, sintetičke gume te “carbon black”, kemijski agens koji služi kao stabilizator i pojačivač. Ovo sve čini oko 85 % gume. Ostalo su kemikalije s raznim funkcijama.
U početku su proizvođači u smjesu dodavali siliku (koliko ste puta čuli za to) kako bi u nekoj mjeri zamijenili “carbon black”. Silika reducira frikcijsko zagrijavanje koje generiraju razni elementi u gumi pa je guma fleksibilnija, lakše se rasteže i vraća u početni položaj.
Svo to vrijeme proizvođači su naporno radili kako bi pronašli prirodnu zamjenu za siliku. Istovremeno se intenzivno tražila zamjena za teška ulja koja su se koristila u proizvodnji gume. Rezultata, jasno, ima. To su ulja nastala od raznih biljaka ili njihovih sjemenki, dok se vlakna rade iz celuloze te prirodna guma koja je kemijski stvrdnuta do potrebnog nivoa za autoindustriju. Zamjene se intenzivno traže i za punila te aditive u gumama.
U laboratoriju, na drvetu
Nastojanja proizvođača da smanje štetan utjecaj guma ide dalje od samog fizičkog oblika gume. Nije rijetkost da gumari plaćaju pošumljavanje velikih površina kako bi se dobilo što više prirodnog kaučuka. Nije nevažno napomenuti da drvo kaučuka daje “plod” svakih 7 godina, pa nije čudo da se proizvođači okreću maslačku koji bi, kako se čini, mogao glumiti finu zamjenu.
NEke se druge kompanije fokusiraju na proizvodnju obnovljive sintetičke gume koju bi dobivali angažiranjem kolonija bakterija.
Mikoceluloza se pokazala kao dostojna zamjena siliki koja se sad upotrebljava, između ostalog, i za smanjenje otpora kotrljanja.
I na kraju, traže se zamjene za razna kemijska otapala koja se moraju koristit u proizvodnji, a vrlo su štetna za okoliš.
Goodyear je sa smanjivanjem korištenja otapala otišao najdalje : trenutno 15 njihovih tvornica ne koristi otapala koja su kemijski štetna, dok je globalno gledano to smanjenje od 53 % u odnosu na 2009, dok se to ne uvede u sve tvornice.
Smanji, ponovo upotrijebi, recikliraj
Zadnji, ali isto tako vrlo bitan prioritet za proizvođače guma je smanjenje otpada. Otpadna guma, trake tekstila, metalni otpad..nakupi se toga, i to u tisućama tona godišnje. Kako bi doskočili tome mnoge su tvornice preispitale svoje proizvodne procese.
Još jednom, štafetnu palicu tu opet nosi Goodyear.
Goodyear je, sad već daleke 2006 pokrenuo program “zero waste” i konačni je cilja da niti jedna njihova tvornica u svijetu ništa ne odlaže u smeće. Sve će se ponovo upotrijebiti ili reciklirati.
Vaš Darko Bat
